Pomrčina Sunca

	POTPUNA POMRČINA SUNCA 11. KOLOVOZA 1999.
	Dan kada je "nestalo" Sunce

	tekst i fotografije: Marino Fonović

	Još od najstarijih vremena Sunčeve ali i Mjesečeve pomrčine pružale su ljudima osobit vizualni doživljaj, pobuđivale tjeskobu i strah pred nepoznatim. Nastajanje noći usred bijela dana predstavlja nesumnjivo najveličanstveniju prirodnu pojavu koju možemo u iznimno rijetkim prigodama promatrati na našem nebu. Posljednju totalnu pomrčinu Sunca u 20. stoljeću doživio sam na obali jezera Balaton u Mađarskoj.

	Jedanaesti kolovoza 1999. godine ostat će do kraja života urezan u pamćenju svih koji smo se u noći s 10. na 11. kolovoza zaputili u Madjarsku.
	Otprilike u 6 sati ujutro stigli smo u Balatonföldvar na obali Blatnog jezera (Balaton). Kiša je padala ali je istočni obzor bio obojan svjetlo ružičastim tonovima. Kako se postupno razdanilo naoblaka se počela kidati, ubrzo se pojavilo Sunce. Bio je to dodatni poticaj našemu optimizmu. Nebo se razvedrilo i raspoloženje je bilo sjajno, neprospavana noć je brzo zaboravljena. Nakon kraćeg razgledavanja obale, odabrali smo mjesto promatranja na malom lukobranu. Sa tog mjesta imali smo nezaklonjeni pogled na cijelo nebo i veliko jezero po kojem je plovilo mnoštvo jedrilica.
	U 11.25 sati počela je najveća predstava, kojoj sam prvi put prisustvovao. Kad sam pogledao kroz filtrom zaštićeni teleobjektiv, vidio sam početak Sunčevog nestajanja - mali dio njegovog diska bio je "odgrizen". Iz minute u minutu Mjesec je sve više i više prekrivao vladara našeg neba. Kad je faza pomrčine prešla pedeset posto, moglo se primijetiti kako svjetlost u okolici više nije jednaka, stekao sam utisak, kao da je polarizirana. Svaki put bi se uznemirio pri pogledu na Sunce, koje je postupno gubilo svoju moć. Jedrilice na jezeru su zastale, spuštena su jedra, sve je izgledalo tako dostojanstveno.


			Pogled na Blatno jezero neposredno pred početak pomrčine Sunca i oprema za fotografiranje pomrčine.

	Deset minuta pred potpunom pomrčinom, opazili smo Veneru. Blijeda sunčeva svjetlost postajala je sve slabija, shvatio sam da dolazi neizbježno, ono, o čemu sam dosad tek čitao, ono čemu su se divila sva pokoljenja prije mene. Zapuhao je znameniti vjetar, koji se pojavi kao prethodnik nadolazeće sjene, postajalo je sve hladnije. Nebo je bilo posve vedro, uvjeti su bili fantastični i nisam mogao vjerovati da mi se to stvarno događa. Na jugozapadnom dijelu obzora pojavila se sjena, imao sam osjećaj da dolazi strašno nevrijeme, premda nije bilo vidjeti oblaka. "Hvala bogu" rekao sam i dao kolegi posljednja uputstva na što da obrati pozornost prilikom promatranja. Gledam na sat još šest sekundi do potpune pomrčine. Ruke mi se tresu kao pijancima jutro za šankom, prije nego što dobiju svoju jutarnju dozu maligana. Počinjem s fotografiranjem na Kodakov film Royal Gold 100 ISO: 1/1000 sekunde 1/500, 1/250, sve pri f/11. Dijamantski prsten uhvatio sam na emulziju pri ekspoziciji 1/250 sekundi.
	U 12.50 minuta počeo je glavni dio veličanstvenog prirodnog spektakla. Priroda je ušutjela. Ne čuju se ptice. Sva kretanja su prestala. Do malo prije osjetan vjetar prestao je puhati. I mi smo bez daha. Sjena je upravo iznad nas. Počelo je. Sunce je bilo posve poraženo, sekundu nakon dijamantskog prstena pojavila se korona, veličanstvena Sunčeva atmosfera, koja je poradi snažnog sjaja skrivena pred našim očima. Doslovno zažarila se iza Mjeseca i bila je zahvaljujući pojačanoj sunčevoj aktivnosti osobito prostrana. Duže vrijeme pred potpunom pomrčinom smo u Sunce gledali samo sa zaštitnim filtrima, kad je nastupila potpuna faza, mogli smo pogledati koronu kroz nezaštićeni dvogled ili teleskop.

	Fotografije prikazuju - pojedine faze potpune pomrčine Sunca. Sve snimke dobivene su 300 milimetarskim teleobjektivom na film Kodak Royal Gold osjetljivosti 100 ISO, faze djelomične pomrčine snimljene su uz uporabu Mylar zaštitnog filtra.


	Trenutak prije potpune pomrčine		Dijamantni prsten

	Sunčeva korona		Protuberance

	Na rubu kromosfere vidimo nekoliko protuberanci, koje su se poput plamenih jezika uzdižu iznad zatamnjenog Sunčevog diska.
	Oko Sunca jasno se vide sjajne zvijezde i planeti. Prizor je veličanstven: lijevo od Sunca pogledom nalazim Veneru, lijevo od Sunca Merkur, koji je tek znatno slabijeg sjaja od Venere ali ne tako skroman, kao što smo ga navikli vidjeti nisko nad obzorom pred Sunčevim izlaskom ili zalaskom. Približno 10 stupnjeva istočno od od Sunca opažam Regul, najsjajniju zvijezdu u zviježđu Lava, u smjeru sjeverozapada nazirem Poluks i Kastor u zviježđu Blizanaca. Uokolo iznad obzora vidljiv je nešto svjetliji pojas, koji označava rub sjene. Slikao sam brzo; "k vragu i automatika, ja sam brži mislio sam i dogodilo mi se da nikad dosad nisam tako brzo ispucao cijeli film.
	Ljudi su bili toliko oduševljeni time što su promatrali, da je bilo čuti krikove, uzdahe, neki su na svojim fotoaparatima zaboravili isključiti bljeskalice. Nebo je bilo tamno modre boje, životinje su mislile da je nastupila noć.
	Odjednom sjajan bljesak zasljepljuje nas. Prve zrake svjetlosti što su se prošuljale kroz neki rubni Mjesečev krater. Ponovno opažamo dijamantski prsten. Gotovo je, trajalo je tek malo više od dvije minute... Nemoguće je riječima opisati sve osjećaje, koji su me preuzeli u tim trenucima, doslovno treslo me je. Što su tek mogli misliti davni preci, koji su bili svjedoci veličanstvenom događaju, u vrijeme kada ih nije imao tko prethodno upozoriti. Vidjeti potpunu pomrčinu Sunca je tako elementaran doživljaj, da u trenu postaneš svjestan skromnosti ljudske civilizacije u usporedbi s prirodnim silima, koje su takve milijardama godina.
	Kad je predstava potekla u suprotnom redoslijedu od onoga kako je počela, svi prisutni smo počeli jedni drugima čestitati, kao da smo svi najednom shvatili, da smo svi jedna velika obitelj srodnih bića u tom velikom univerzumu. Zaista fantastično!
	Približno sat vremena nakon potpune pomrčine Mjesec se potpuno odmaknuo ispred Sunčevog diska i sve skupa je izgledalo, kao da nismo bili svjedoci prekrasnom događaju.
	Vrijedilo je to vidjeti, doživjeti; vrijedilo je zabilježiti i sjetom i filmom. Ne sjećam se da sam ikad čuo, da je netko požalio što je otišao na put da bi vidio potpunu pomrčinu Sunca.
	Na kraju podsjetimo se: posljednja potpuna pomrčina Sunca vidljiva iz Hrvatske bila je 15. veljače 1961. godine, potpuna pomrčina bila je vidljiva u ranojutarnjim satima u uskom pojasu koji je prolazio preko Dalmacije. Naredna potpuna pomrčina Sunca iz Hrvatske bit će vidljiva tek 2081. godine.

	webmaster m. fonovic Copyright © 2008-2023 All rights reserved.