Boje našeg svemira

	UVOD
	Da se zvijezde, mjesto što sjaju uvijek nad našim glavama, mogu vidjeti samo s jedne točke zemaljske kugle, ljudi ne bi prestali onamo putovati, da motre nebo i da se dive čudesima neba. Seneca.
	Boje našeg svemira Marino Fonović
	U mrkloj noći, podalje od gradskih svjetala, vidjet ćemo tisuće zvijezda i magličasti blijedi trag naše galaksije Mliječni Put. Kako protječu noćni sati, uslijed Zemljine rotacije zvjezdani se likovi polako kreću od istoka prema zapadu. Tisućama godina ljudi su u zvjezdano nebo gledali samo vlastitim očima. Prvi su astronomi dali imena mnogim zvijezdama, i danas se služimo imenima što su ih prije preko dvije tisuće godina odabrali grčki i arapski promatrači zvjezdanog neba. Kad pogledamo noćno nebo, skoro sve svjetle točke na njemu su zvijezde naše galaksije. Ponekad vidimo jedan ili više planeta. Oni kruže oko Sunca i pritom, za zemaljskog promatrača, prolaze kroz razna zviježđa.
	Bez teleskopa možemo vidjeti samo nekoliko tisuća zvijezda. Planeti i zvijezde daleko su, pa njihova svjetlost, na putu do nas silno oslabi. Da bismo to slabljenje nekako nadoknadili, moramo skupiti što je moguće više toga slabašnog svjetla. To radimo pomoću astronomskog teleskopa, zahvaljujući kojima nam postaju vidljive milijarde zvijezda, mnoštvo maglica i galaksija. Izravno promatranje kroz teleskop okom je zanimljivo, ali astronomi nastoje dobit trajan i točan zapis svojeg promatranja. U tu svrhu koriste se fotografske ploče ili elektronski detektori. Filmovi su prikladni jer na njima se slika blijedih objekata može stvarati čitavo vrijeme ekspozicije, koje mogu trajati od nekoliko minuta do više sati. Kad prvi put pogledamo kroz teleskop najčešće se razočaramo.
	Većina fotografija što ih vidimo u knjigama i časopisima snimljene su velikim teleskopima i pri dugoj ekspoziciji. Mnoge pojedinosti uočljive na tim slikama ne mogu se vidjeti okom kroz teleskop. Otkriće fotografije imalo je značajnu ulogu u razvoju astronomije. Sa kolekcija foto-ploča koje su pohranjene u mnogim svjetskim opservatorijima, moguće je naknadnim istraživanjima doći do mnogih korisnih podataka o zvijezdama, zvjezdanim skupovima i maglicama. Amaterska fotografija je danas u svijetu veoma razvijena.
	Zahvaljujući napretku u proizvodnji visokokvalitetnih fotoemulzija, hipersenzibilizaciji filmova i suvremenim elektronskim sustavima za praćenje moguće je i u amaterskim uvjetima dobiti vrlo kvalitetne snimke nebeskih objekata. Samo se na snimkama dobivenim dugim ekspozicijama može razaznati struktura dalekih zvjezdanih skupova, maglica i galaksija. Da bi mogli snimati objekte tzv. dubokog neba (deep sky) potreban nam je teleskop na ekvatorijalnoj montaži, s motorom za praćenje dnevne rotacije Zemlje i elektroničkim korektorom pogona. U koliko teleskop nije opremljen CCD sustavom za automatsko praćenje tijekom snimanja promatrač mora stalno biti okom uz okular i vršiti ručne korekcije. Snima se uglavnom u primarnom fokusu glavnog teleskopa, dok se za praćenje koristi pomoćni teleskop opremljen okularom s osvijetljenim nitnim križem, pričvršćen paralelno uz glavni instrument.
	Sa astronomske promatračnice u Plominskom Zagorju - Fonovići koja se nalazi na obroncima Učke, podalje od smoga i gradske svjetlosti, uz redovna fotometrijska promatranja promjenljivih zvijezda (do sada je izvršeno oko 30 tisuća promatranja u sklopu američkog programa praćenja novih i supernovih zvijezda), već deset godina provode se i astrofotografska opažanja neba. U tu svrhu koristi se katadioptički teleskop Celestron 8 promjera objektiva 203 mm, opremljen tzv. off axis sustavom za praćenje koji omogućuje istovremeno snimanje i praćenje kroz glavni teleskop.
	Kako bi se povećale dozvoljene pogreške prilikom praćenja i skratilo vrijeme ekspozicije koristi se tzv. telekompressor ili reduktor fokusa, koji skraćuje žarišnu daljinu teleskopa skoro dva puta. Prije početka snimanja potrebno je što je moguće točnije namjestiti teleskop prema nebeskom polu, tako da rektascenzijska os ekvatorijalne montaže bude paralelna sa Zemljinom osi. U koliko namještanje nije obavljeno dovoljno precizno, potrebno je tijekom snimanja vršiti stalne korekcije što u konačnosti dovodi do rotacije polja pri kojoj zvijezde na rubovima snimka postaju crtice. Teleskop ima unutar polarne osi mali dalekozor koji omogućuje jednostavnu i vrlo preciznu rektifikaciju instrumenta.
	Uz Celestron 8 povremeno se, najčešće u ljetnim mjesecima, koriste i veći teleskopi Celestron 11 promjera objektiva 280 i Celestron 14 od 356 mm. Planeti i detalji Mjesečeve površine snimaju se metodom okularne projekcije, koja daje velika povećanja; dok se za snimanje čitavih zviježđa, većih zvjezdanih skupova i kometa koriste svjetlosno jaki teleobjektivi žarišnih daljina od 135, 200 i 500 mm.
	U novije vrijeme uz klasično snimanje na fotografsku emulziju koriste se i elektroninički detektori svjetla. Takvi detektori bilježe čak i najmanje pojedinačne bljeskove svjetlosne energije (takozvane fotone). Elektronički detektori su osjetljiviji od fotografske emulzije. U njima se nalaze materijali osjetljivi na svijetlost tako da kad na njih padne foton, javi se slaba električna struja. Takvim se detektorom može mjeriti sjaj pojedinih zvijezda. Poluvodički slikovni senzor (poznat kao CCD) je pravi mozak svjetlosnih detektora. On stvara sliku bilježeći u koje je "polje" udario neki foton. Ti sitni svjetlosni detektori nalik kvadratićima zovu se elementi slike ili "pikseli". Takve detektore nalazimo u digitalnim fotoaparatima i video kamerama. Kamera sa CCD-om je pedesetak puta osjetljivija od obične fotografske kamere.
	Kako izgledaju stvarne boje zvijezda i planeta? Pod "stvarnim bojama" podrazumijevamo boje što ih vidimo očima, ali su oči zapravo samo jedan od svjetlosnih detektora. Osim toga svi ljudi boje ne vide na isti način. Fotografije i elektronički detektori mogu boje dočarati mnogo točnije.

	Velika Orionova maglica	Radovi su predstavljeni javnosti na brojnim izložbama
	Sada kada imamo toleranciju u lučnim sekundama, moramo još saznati kako ta veličina izgleda u našem okularu za praćenje. Sjetimo se, uslijed dnevnog gibanja neba zvijezda u blizini nebeskoga ekvatora u jednoj vremenskoj sekundi pomakne se za 15 lučnih sekundi. Znači ako želimo vidjeti kako u okularu izgleda 150", usmjerit ćemo teleskop prema nekoj zvijezdi blizu ekvatora, namjestiti je u središte nitnog križa, isključiti motor za praćenje i pričekati deset sekundi. Manje veličine mogu se uspoređivati s poznatim razmacima dvojnih zvijezda. Prije početka snimanja potrebno je što je moguće točnije namjestiti teleskop prema nebeskom polu (rektifikacija), tako da rektascenzijska os ekvatorijalne montaže bude paralelna sa Zemljinom osi - odstupanje ne bi smjelo biti veće od 3'. U koliko namještanje nije obavljeno dovoljno precizno, bit će potrebno vršiti stalne korekcije po rektascenziji ali i po deklinaciji što će dovesti do rotacije polja pri kojoj zvijezde na rubovima snimka postaju crtice. Za početak odaberite neki sjajniji objekt za snimanje npr. Orionovu maglicu ili Andromedinu galaktiku. Kako biste povećali dozvoljene pogreške prilikom praćenja i skratili vrijeme ekspozicije možete upotrijebiti telekompressor. Primjerice najpopularniji 6,3 telekompressor skraćuje fokus Celestrona 8 sa 2032 mm na 1279 mm pa se vrijeme osvjetljavanja može skratiti skoro dva puta.
	U našoj fotogaleriji objavljujemo fotografije svemirskih objekata snimljenih iz Plominskog Zagorja tijekom ove i prošlih godina. Nebeski objekti prikazani su u svojim stvarnim, prirodnim bojama, svaki od njih nudi prizor izuzetne ljepote. Posljednjih godina sve veće svjetlosno zagađenje u velike ometa ili posve onemogućava astrofotografska snimanja dugim ekspozicijama. Nakon postavljanja nebrojnog mnoštva moćnih reflektora uz plominske termoelektrane i ovaj mali Istarski prozor u zvjezdano nebo gotovo je posve zastrt fonom umjetne svjetlosti.

	webmaster m. fonovic Copyright © 2008 - 2023 All rights reserved.